HRVOJE HIRŠL Proces i sustav
Apstraktne eksplozije i implozije slučajnih i namjernih mrlja i njihovih putanja, stišću se i šire, a gdjegdje beskonačna crna, raspadajući se, propušta boju. Zasićene površine crteža rastvaraju različite teksture i otiske upisane u papir. Pritom, krajnosti crne konstruiraju apstraktne kompozicije čiji ritam gibanja govori o intenzitetu neke akcije. Dok njene ekspresivne tragove slijedimo po izloženim listovima, naša percepcija ostaje na površini i prati beskonačne varijante i varijable likovnog izraza. Crteži slijede igru oblika i njegovih varijacija, ponavljajuće i posve nove istovremeno, donekle se nadovezuju, nastavljaju i prekrivaju, a opet u aluminijskom okviru svaki za sebe sadrži vlastiti svijet u nastajanju.
Vizualni vrtlozi u crtežima Hrvoja Hiršla prizivaju modernističke radove koji prenose materijalnost i tvarnost boje, no ipak ono što vidimo nije ključno za njihovo razumijevanje. Ono što vidimo je naravno važno, ali ne zato što gledamo umjetničko djelo kao takvo, već zato što gledamo rezultat umjetničkog čina, otisak neke istraživačke procesualnosti. Budući da za autora nastala likovnost nije ništa doli mogući (pri)vid stvari u datom trenutku, on se obračunava s (ne)mogućnostima percipiranja realnosti trenutka u kojem djelo nastaje. Štoviše, konačni crtež preplavljuje očni živac informacijama koje nisu razumljive samo kroz prizmu vizualnog, budući da "naše oči vide samo djelić elektromagnetskih valova, prije svega svjetlo, pa čak i tada ograničeni frekvencijskim rasponom – ne vidimo infracrveni i ultraljubičasti spektar", kako je Hrvoje Hiršl zapisao u tekstu Limit reprezentacije (2021). Upravo zbog nedostataka vidnog spektra da bismo spoznali stvarnost nije dovoljno osloniti se samo na osjetilo vida. Zato su za njega izloženi crteži tragovi procesa upisivanja vlastite energije u datom prostoru i vremenu u papir. Time i pojedini crtež djeluje kao njegov dnevnički zapis i nadilazi konvencionalne načine bilježenja. Bavi se materijalnošću stvarnosti koja je sama po sebi krhka i uvijek izmiče. Ili riječima Hrvoja Hiršla: "Gledanjem mijenjamo ono što pokušavamo vidjeti i to nam onemogućava da ikad vidimo realnost onakvu kakva ona stvarno jest".
Ograničenjima gledanja umjetnik se u proteklih nekoliko godina bavio u nizu radova koji se dotiču limita reprezentacije, odnosno bave se vizualnim kroz istraživanje nevidljivih struktura i principa u pozadini. Primjerice, u radu Dimenzije linije (2025.) je granice reprezentacije istražio kroz prizmu kvantne optike tako što je u središte instalacije postavio lasersku zraku koja, pod utjecajem zvučnih valova, postaje trodimenzionalna i opipljiva. Ili pak u radu Otisak zvuka (2022.) oblikuje crni pigment pomoću zvučnih valova čime nastala slika dokumentira proces. Uostalom, vizualno za njega nikada nije poanta umjetničkog rada, već sredstvo prenošenja neke informacije. Stoga izloženi crteži slijede iste istraživačke principe, iako razliku čini analogni postupak njihova nastanka. Umjetnik pritom kao osnovni gradivni materijal koristi industrijsku pigmentnu tintu koja postaje svojevrsni medij zapisa. Dijapazon tinti je različit, od onih koje u markerima koriste grafiteri, do industrijskih čija je primjena bojanje kože ili označavanje u industriji. Kružnim pokretima tinta se rasprostire po površini papira, a dodaju se primjese željeznog oksida, grafita i ugljena. Upravo je željezov oksid, odnosno željezna hrđa, pigment prisutan i u medijima magnetskog zapisa, od kazetnih vrpci do floppy diskova i ranih tvrdih diskova.
Pojedini crtež je zaključen u trenutku kad dođe do svojevrsnog zasićenja kad nastala tekstura djeluje kao rezultat prirodnog procesa, pri čemu je čitav proces nemoguće ponoviti. Uslijed korištenja alkohola i drugih kemijskih sredstava na površinu prodiru plavičaste i ljubičaste nijanse označavajući raspad crnog pigmenta. Budući da koristi različite kemijske agense, u proces je uvedena doza nasumičnosti s kojom se umjetnik poigrava. Kako sam kaže: „Gradeći sustav, definiram parametre unutar kojih se on razvija, ali ga nikad ne zatvaram u potpunosti jer jedino tako može biti živući." Odustaje od potpune kontrole nad sustavom, ali ga svejedno usmjerava u željenom smjeru. Istovremeno dopušta da proces jednog crteža postaje dio drugog, omogućavajući licu i naličju da zamjene mjesta. Materija autorovih poteza tako ne opisuje ništa van nje same, ona je upisana u papir. No, zato okvir sadrži godinu, medij, lokaciju i intervenciju čime rad nije tamo negdje, već je upisan u jasne društvenoekonomske koordinate koje proces čine vidljivim.
Irena Borić
Hrvoje Hiršl (1982.) hrvatski je konceptualni umjetnik čija je transdisciplinarna praksa usmjerena na oblikovanje sustava i primjenu procesa koji se mogu usmjeravati, ali nikada u potpunosti kontrolirati. U njegovim radovima materijalni i nematerijalni fenomeni poput svjetla, zvuka i slučajnosti pretvaraju se u estetske iskustvene doživljaje. Hiršl istražuje skrivene složenosti prirodnih i tehnoloških svjetova te pritom kritički propituje infrastrukture i politike koje oblikuju suvremeni život.
Djeluje u širokom rasponu medija: od imerzivnih ambijenata s robotikom, zvučnih instalacija i svjetlosnih intervencija do slikarstva, crteža i teksta. Godine 2023. dobitnik je stipendije ARTeCHÓ (Art, Economy & Technology) za istraživanje kvantnih tehnologija, a sudjelovao je i u brojnim međunarodnim rezidencijama, među kojima su iii AIR (2025., Haag), ART OMI (2025., Ghent/New York), HDLU AIR (2023., Leipzig), Crossing Parallels (2021., Delft), Bildraum Studio (2021., Beč), DordtYart (2015., Dordrecht), TRIBE (2013., Istanbul, Prag, Ljubljana) i Kulturkontakt AIR (2012., Beč).
Godine 2012. bio je nominiran za Nagradu Radoslav Putar za najboljeg hrvatskog umjetnika do 35 godina, iste je godine sudjelovao na Documenti (13) u Kasselu u sklopu programa AND AND AND, a 2016. predstavljao je Hrvatsku na Londonskom bijenalu dizajna. Njegovi su radovi izlagani na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, među ostalim u Politehničkom muzeju u Moskvi (2015.) te u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2012., 2013.).
