Katedrala

Na spomen dubrovačke stolne crkve Uznesenja Marijina, Velike Gospe ili, jednostavno Katedrale kako je Dubrovčani zovu, poznavateljima će se nametnuti dvije asocijacije. Jedna je povezana uz
predaju o zavjetu engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca, a druga uz bogatstvo njene riznice koja je svjedočila o besprijekornom ugledu dubrovačkog zlatarstva od XI. do XVIII. stoljeća i umjetničkom
blagu Republike. Toga svjesni, a poslovično mudri, sumnjičavi i oprezni, Dubrovčani su u to vrijeme osiguravali bogatstvo pohranjeno u Katedrali s trima ključevima. Jednoga je čuvao knez, drugog
biskup, a trećeg tajnik Republike, no samo su se na istovremeni okretaj svih ključeva vrata riznice otvarala pred posjetiteljima. Stara, romanička Katedrala građena od XII. do XIV. stoljeća bila je na
istom mjestu na kojemu je i današnja, a za njenu je izgradnju velikim dijelom zaslužan engleski kralj Rikard Lavljeg Srca. Vraćajući se iz III. križarskog rata 1192. godine i jedva spasivši glavu u brodolomu

ispred olujom zavijenog otoka Lokrum zavjetovao se pokloniti gradu u kojemu kroči na čvrsto tlo, dukate za izgradnju velike crkve. Ta raskošna romanička bazilika s kupolom u potpunosti je stradala u
velikoj trešnji 1667. godine. U tim tragičnim vremenima za Dubrovnik sreća je htjela da u Vatikanu kao kustos, kasnije i rektor Vatikanske knjižnice, radi Stjepan Gradić, ugledni povjesničar, filozof,
pjesnik, diplomat koji je svojim utjecajem počeo prikupljati pomoć za svoj rodni grad. Uspio je u Dubrovnik dovesti najpoznatije talijanske arhitekte, a njegovu želju da katedrala bude građena
prema uzorima tadašnje crkvene arhitekture u baroknom stilu ostvario je arhitekt Andrea Buffalini Prema njegovom nacrtu Katedralu gradi Paolo Andreotti počev od 1672. godine. Gradila se dugo i uz
pomoć mnogih majstora. Završava je 1713. godine domaći majstor Ilija Katičić. U unutrašnjosti ove trobrodne crkve s kupolom niz je vrijednih oltara s naznakama kasnog baroka, a posebnu fascinaciju
izazivaju umjetnički radovi velikog Tiziana i njegove radionice (poliptih Uznesenje Marijino iz XVI. stoljeća) iznad glavnog oltara, te Raffaellova Madonna della Seggiola, Bijeg u Egipat talijanskog
slikara Savolda itd. Dubrovačka katedrala je, ne samo prekrasan primjerak bogate dubrovačke povijesti i umjetnosti, već i intrigantno arheološko nalazište na kojemu se otvaraju brojna pitanja o
prvom dubrovačkom tisućljeću. Radeći na oštećenjima nastalima 1979. godine uslijed potresa na Katedrali, arheolozi su naišli na ostatke još jedne katedrale, starije od one romaničke. Njeno
datiranje u VII. stoljeće upućuje na podatak da je Dubrovnik već tada bio izgrađena urbana cjelina, te pomiče vrijeme postanka ovoga grada.