Festa svetog Vlaha

O blagdanu se iz udaljenih dubrovačkih mjesta zapute vjernici u narodnim nošnjama. Nose oznake svojih crkava i kako dolaze pred crkvu posebnim se povijanjem barjaka, tako da njegovo platno ne dosegne pod, javljaju svecu zaštitniku. Ujutro je u prepunoj crkvi svečana misa, a potom Ulicom od puča ide procesija svećenika i vjernika. Tom se prigodom nose svete moći, bizantska kruna svetog Vlaha, relikvijar ruke i noge, sveta monstranca pa Isusova pelenica. To se ljudsko mnoštvo kreće glavnom dubrovačkom ulicom, proslavljenim Stradunom i potom vraća u crkvu. Postoji u Dubrovniku razvalina crkvice sv. Stjepana u Pustijerni za koju se vezuje jedna od najljepših i najznačajnijih legendi ovoga južnoga kamenog grada. Po toj su se priči godine 971. usred zime, u noći od 2. na 3. veljače pred gradskim zidinama ukotvile mletačke lađe. Služeći se izgovorom da se trebaju snabdjeti hranom i vodom prije putovanja prema istoku, Mlečani su slobodno ulazili u srednjovjekovni Dubrovnik, ali su njihove uhode pomno motrile broj stražara na zidinama i količinu oružja u arsenalu.
Usred zimske noći, u vrijeme kad su ulice opustjele, gradskim trgom je prema Pustijerni i crkvi sv. Stjepana išao plovan - svećenik Stojko. Crkvu je našao otvorenu, a u njoj četu nebeske vojske i pred svima sijedog starca. Obratio se svećeniku molbom da obavijesti gradske oce kako Mlečani planiraju napad na Dubrovnik, a on ih je sa svojom vojskom već nekoliko noći odbijao od gradskih zidina. Bio je obučen u biskupsko odijelo, na glavi mu mitra, u ruci štap, a na upit Stojkov tko je, odgovorio je da mu je ime Vlaho. Tako je jedne zimske noći Dubrovnik upoznao svoga zaštitnika, svoga parca-svetog Vlaha. Sutradan se njegov glasnik uistinu obratio gradskim ocima i prenio poruku. Čim su počele užurbane pripreme na zidinama, a gradska se vrata zatvorila, Mlečani su znali da su im namjere otkrivene i krenuli su dalje.